Meša Selimović: ‘Zabrinut sam za mlade ljude’ Meša Selimović: ‘Zabrinut sam za mlade ljude’
U jeku društvenih rasprava na temu “Kuda ide naša omladina”, zbog sve nerazumljivijih modnih, muzičkih i drugih novotarija koje su nosile sedamdesete, jedan je... Meša Selimović: ‘Zabrinut sam za mlade ljude’

U jeku društvenih rasprava na temu “Kuda ide naša omladina”, zbog sve nerazumljivijih modnih, muzičkih i drugih novotarija koje su nosile sedamdesete, jedan je čovjek otvoreno stao na stranu mladih. Meša Selimović, jedan od najvećih bosanskih književnika, 1972. u intervjuu za magazin Start opširno je pričao o tadašnjim društvenim promjenama.

Meša Selimović, jedan od najvećih bosanskih književnika, 1972. u intervjuu za magazin Start opširno je pričao o tadašnjim društvenim promjenama. Cijeli intervju može se pročitati na blogu Yugopapir, a mi vam u nastavku prenosimo jedan dio.

Ja sam vrlo zabrinut za mlade ljude. I to iz mnogih razloga. Prvo, mi stariji koji držimo poziciju u društvu, a sve ih držimo mi stariji, mi propisujemo tim mladim ljudima način života, znači mi im propisujemo starački način života, a to je apsurd.

Dostojanstveno odmjeren, i u kretnjama, i u govoru, zavaljen u svoj nepomućeni mir poput derviša u tekiji, Meša Selimović nije se niti jednoga trenutka izlagao kušnji da ga se ishitri, zaskoči ili zbuni. Njegove sentencije izvirale su stalno jednakim mlazom: on ih nije izgovarao, on ih je – pisao. Činilo se da vrijeme stoji, i valjda bi bilo tako da se kolutovi s magnetofonskom vrpcom nisu vrtjeli.

U Selimovićevu stanu kao u čardaku, tiho, dremljivo, na stolu kahva u fildžanima, pregršt čokoladnih kolačića, u čašama sok od višnje.

Sama od sebe nametnula se misao: kud li je navalio sav ovaj svijet, pa juri bezglavo na sve strane, bez odmora i počinka kao mravi u razorenom mravinjaku?! Valjalo bi im doviknut odavde s prozora: »Stanite ljudi, i sutra je dan!«

– Neki dan čitam kako glavni urednik televizije kaže: mi proizvodimo informacije i zabavu! Ja se zaprepastio da tako nešto govori jedan od najodgovornijih ljudi na televiziji. A to je tako! Danas ljudi najviše traže zabavu i informacije od svih sredstava komuniciranja, kaže Selimović u intervjuu i dodaje:

– Danas je vrlo teško zadržati nezavisnost, gotovo da je to nemoguće. Čovjek je postao predmet manipulacije.Zatim tu dolazi bitka za standard: čovjek u njoj čak nesvjesno učestvuje. Takmiči se hoće li imati automobil ove ili one vrste, vodi računa o onome što posjeduje njegov komšija. K tome, reklama! Njen utjecaj je upravo katastrofalan. Čovjek juri kroz život kao lud… Zato se događa kod nas, a i u svijetu, da ljudi od petnaeste do dvadeset i pete godine nešto čitaju, ali poslije tih godina, kad počinju da se bore za život, za životnu poziciju, oni višu nemaju vremena da čitaju, i čovjek postaje sve prazniji i prazniji…

Kakva je po vašoj ocjeni, ta današnja literatura?

– Što se literature tiče, pa i umjetnosti u cjelini, danas ona sve više postaje nešto što je staro, anahrono, ja to zovem srednjovjekovnom ručnom djelatnošću…

Zbog čega?

– Kao suprotnost serijskoj proizvodnji. Recimo televizija danas preuzima sve, guta sve, kao stvarno moćan i sugestivan medij. Mislim da je vrlo teško da jedan roman izdrži tu konkurenciju. Znate, kad se roman čita neophodno je imati ogromno mnogo vremena, ogromno mnogo volje da čovjek ostane sam sa sobom. Danas ljudi ne vole da ostanu sami sa sobom. A televizija im pomaže da ne budu sami, da ne misle na svoja egzistencijalna pitanja…

Televizija preuzima ulogu sedativa?

– Da, pilule za smirivanje. Ljudi lakše odlaze na posao narednog dana, nisu preopterećeni. Druga je stvar što čovjek ne zna da bi mu bilo lakše kad bi se posvetio svojim saznavanjima, tom ostajanju sa samim sobom.

Gdje bi u tom kaosu bilo mjesto mladom čovjeku?

– Ja sam vrlo zabrinut za mlade ljude. I to iz mnogih razloga. Prvo, mi stariji koji držimo poziciju u društvu, a sve ih držimo mi stariji, mi propisujemo tim mladim ljudima način života, znači mi im propisujemo starački način života, a to je apsurd. Ne dozvoljavamo da oni sami imaju svoj način mišljenja, svoje puteve, da unesu nekakvu svježinu i da oni sami budu autori svoga budućeg života – ne, mi njima već danas stavljamo pečat na njihove buduće korake. A ako se ogriješe o to što mi propisujemo, mi smo čak spremni da im odredimo kazne. Dakle, vršimo tešku presiju, i psihičku, i administrativnu, zakonsku.

Ali mladi ne bi bili mladi kad ne bi protestirali, bunili se?

– Mladi se brane, točno. I od toga luđačkog tempa i od naših propisa. Od nas starijih ljudi, više nevitalnih, oni se brane prvo formalnim stvarima, kao što su duge kose, šareno odijevanje, nekakvi neobični plesovi, nekakve pjesme koje nisu za staračko uho, pojačane elektrikom. Ponegdje, poneki dijelovi omladine pokušavaju se obraniti anarhizmom od svih tih utjecaja. To bi bili hipiji, zatim lijeve i ultralijeve organizacije, ili uvjerenja, ili kako god hoćete…

Koliko ste vi imali udjela u odgoju svojih kćeri koje su danas već odrasle djevojke?

– Svakako da sam utjecao na njihov odgoj, ali posredno, jer moje kćerke žive u atmosferi, čisto mi je nezgodno reći, to je odlična atmosfera, smirena, tiha, pa i atmosfera ljubavi, eto tako. Kako će biti njihovim muževima, to ne znam, jer njihovi zahtjevi prilično su veliki. Traže ljubav, razumijevanje, širinu, ono što ja pružam svojoj ženi. Ja sam pomalo, kako se to kaže, papučić, to priznajem, nije me uopće stid toga…

Ja vjerujem u žensku intuiciju. Ja vjerujem da su žene mnogo inteligentnije nego muškarci. Samo, mi se pravimo, mi se jako pravimo da smo mnogo pametni, a nismo. One su finija bića, finija ustrojstva, mnogo finija nego mi. Ali mi smo, eto, nekako navikli na tu vlast, pa sebi i pridajemo suviše velik značaj.

Ja sam, recimo negdje poslije rata, kad sam došao u Sarajevo 1947. godine, išao na pijacu s otvorenim cekerom i nosio krumpir tako da su ga svi mogli vidjeti, a drugi muškarci, koji su također kupovali krumpir, luk i ostalo, krili su povrće u zatvorenim aktntaškama. Meni je uvijek bilo sasvim normalno pomagati ženi u kućnim poslovima.

I danas to radite?

– Kad sam bio mlađi, bilo je toga više. Recimo, smiješno je, ali ja sam najradije volio mesti iako smo imali u kući usisač. Ja uhvatim metlu i s užitkom metem cijeli sat vremena, pa čak i kada više ne treba, kada je već sve pometeno. Zamislim se i ne znam šta metem, radim mehanički. Međutim, moja dobra volja ipak nije bila uvijek dovoljna, padalo je na moju ženu mnogo toga više…

Kako ste se upoznali sa svojom suprugom?

– To je bilo vrlo interesantno. Došla mi u Beogradu u kancelariju jedna lijepa mlada žena i mislila da će ondje zateći brkatog partizana opasanog pištoljčinom. A kad tamo, ugledala mladog čovjeka u košulji nasmijanog. Tako smo odmah uspostavili nekakav kontakt, bez rječi. Ja sam odmah bio uhvaćen.

“Teško zaspim kad pišem”

– Ja pišem izoliran u svojoj sobi, nitko ne ulazi, nitko mi ne smeta. Ne čujem ništa od buke i ništa me ne smeta. Tih dana napravimo podjelu rada: žena mi ispriča političke događaje, a kćerke svu umjetničku kritiku i novosti iz te oblasti. Vrlo teško zaspim kad pišem, jer u meni se sam od sebe nastavlja automatizam stvaranja određene slike, i to prelazi i u san koji postaje oskudan, nervozan, tako da moram uzimati sedative. Čovjek koji piše nalazi se u posebnom stanju, to više nije drugo stanje, nego valjda treće stanje. (Radiosarajevo.ba)

nedzad

No comments so far.

Be first to leave comment below.

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *