Dursumovi topovi pucat će i ovog ramazana širom BiH Dursumovi topovi pucat će i ovog ramazana širom BiH
Tradicija oglašavanja topova tokom ramazana u bh. gradovima, čiji su pucnji od davnina javljali vrijeme iftara, uveliko se vraća posljednjih godina. Tjeran željom da... Dursumovi topovi pucat će i ovog ramazana širom BiH

Tradicija oglašavanja topova tokom ramazana u bh. gradovima, čiji su pucnji od davnina javljali vrijeme iftara, uveliko se vraća posljednjih godina.

Tjeran željom da topovi ponovo pucaju u mjesecu posta, Dursum Halilović, stari krajiški i jedan od posljednjih kovača na ovim prostorima, počeo ih je izrađivati u svojoj kovačkoj radnji u Bosanskoj Otoci.

“Polako se bliži vrijeme kraja mog kovanja i htio sam nešto napraviti da ostane, da se pamti, jer kovača danas u Krajini skoro i nema. I kako onda to vratiti, kako vratitu tu tradiciju”, počinje priču Dursum za Dnevni avaz.

Sa posebnim zadovoljstvom objašnjava kako nastaju replike nekadašnjih topova, koje pamti iz djetinjstva.

“Sve radim po sjećanju, jer nemam nikakvu fotografiju niti bilo kakav primjerak, dio. Oblik jeste isti, a tu su drveni točkovi, cijev, sve je, zapravo, od drveta. Tradicionalno, sve se radi od kvalitetnog osušenog jasenovog i hrastovog drveta, s kovanim gvozdenim dodacima. Možda to nekome izgleda nemoguće, kao i drveni šporet, ali ovdje se radi o suhom jasenu, izuzetno otpornom drvetu koje, uz metalne obrube, bez problema izdrži detonaciju. Pored toga, u tijelu je cijev izrađena od posebne legure tako da se drvo ne može zapaliti, a ni voda ne može ući…”, pojašnjava Halilović.

Dursumovi topovi, već su tako dobili ime, u zidinama su Kapetanove kule u Bihaću, u starim gradovima Sokolac kod Bihaća, u Ostrošcu, Cazinu, Jezerskom kod Bosanske Krupe, čak je jedan u Maglaju, pa i u Travniku. Od ovog ramazana bit će i u Velikoj Kladuši, Bugojnu…

“Posebno raduje činjenica da su u Bihaću i drugim mjestima Bosanske krajine tokom ramazana i Bajrama pucali topovi. Naime, 1913. godine osigurana su sredstva za pucanje topova i tim je novcem plaćen tobdžija, a ostatak je utrošen za kupovinu baruta”, podsjeća Halilović na jedan od starih zapisa, pojašnjavajući da nema podatka o tome kada su tačno topovi počeli pucati u Krajini, ali se pouzdano zna da su bili u upotrebi do Drugog svjetskog rata.

U Dursumovoj kovačkoj radnji koja nadvisuje obale Une, sve podsjeća na starinu. Otud ga, kako kaže, nešto čudno, neka naslijeđena upornost, tjera da se ognjište ne ugasi, da vrati još starina – zaprežna kola, fijakere…

“Skoro da se ne zna kad se u ovoj radnji počelo kovati. Jedna je od prvih u Krajini. U nju sam ušao kao dječak i ostao sve do danas. Naslijedio sam je od oca Ahmeta, on od djeda Ale, ovaj od pradjeda Okana i dalje unazad. Bili su svi kovači i kolari. Odvajkada se u ovoj porodici živjelo od toga. I uvijek sa poljoprivrednicima, radnicima. Često se na riječ plaćalo, pa žitom ili nekim drugim proizvodima”, ističe Dursum Halilović za Dnevni avaz.

Na kraju priznaje kako se teško miri s činjenicom da niko nakon njega neće nastaviti porodičnu tradiciju uz nakovanj i da će tupi udarci iz njegove radnje prestati odzvanjati.

Dursum s tugom dodaje kako je sve manje kovača, iako kaže da posla ima, ali da vrijeme nije naklonjeno zanatlijama.

“Malo je želje da se ovakvi poslovi i zanati zaštite, da se pomogne da ne izumiru”, navodi on. (Tuzlanski.ba)

No comments so far.

Be first to leave comment below.

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

error: